Idemo (me)dalje!

Postoje ljudi čiji se kompletan život može sažeti u jednu rečenicu. Stoga je bitno da ta rečenica bude što snažnija, utemeljenija i po mogućstvu, globalno važna. Pjer De Kuberten je radio sigurno svašta u životu ali je fakat da iza njega ostaje pre svega ono – Važno je učestvovati! Iz konteksta vica o Piroćancu, Bogu i loto tiketu, sigurno da je tako… Važno je učestvovati, ali nije zgoreg i pobediti. Jedno je sigurno – Ako ne učestvuješ, pobediti sigurno nećeš. Ocenjivali neki probrani ljudi neka naša vina, što je uvek dobar temelj za slavlja, razočarenja, rasprave, prepirke, zaklinjanja.

Kao zagriženi fan Imperator vina, Ljubiša je očekivao rezultate, poput kladioničarskog podvižnika. Kada se sve sabralo, dva zlata i jedno srebro za njegove omiljene „Vudu Organjerose“ sa Fruške Gore, definitivno nije bio loš rezultat. Pogled na tabelu vinskog ocenjivanja ga je podsetio na mladost. Evo i kako…

Ljubiša: „Dušice, stigli rezultati…“

Dušica: „Davao si krv, a da ja ne znam?“

Ljubiša: „Ne bre, rezultati ocenjivanja vina. Nismo loše prošli, uopšte. Gratianus i Maximianvs dobili zlato.“

Dušica: „Odlično. To sve?“

Ljubiša: „Ne. Valerius je srebrn.“

Dušica: „I sad si u problemu. Zbog ova dva zlata žiri odlično radi svoj posao, a srebro za tvog ljubimca znači da su diletanti. Shvatam da si u paklu.“

Ljubiša: „Nisam, sve je to dobro.“

Dušica: „A ima li bolje ocenjenih? Jesu li to jedina zlata?“

Ljubiša: „Ima zlata naravno. Ima i duplih zlata… Najvažnije je samo da se osvoji medalja, a sve ostalo ima dodatnu nadgradnju. Ako si prvo vino posle pauze za ručak, bolje da ga nisi slao… Ako nije odgovarajuća temperatura služenja, opet si mrtav. Ma to je karambol čitav.“

Dušica: „Znači ti si zadovoljan Imperatorom.“

Ljubiša: „Zadovoljan sam ja i da nisu dobili ništa. Pa neće meni kakav bilo žiri da diktira ukus. A što se tiče toga ko je sve šta dobio, setio sam se detinjstva. Preciznije – vojske.“

Dušica: „Satirali ste se od organskog traminca u kantini?“

Ljubiša: „Ne sprdaj se. U jednom trenutku sam se osetio baš kao Imperator na ovom takmičenju. Trčimo mi kros, cela kasarna. Ja bio spreman kao zver. Počne trka i mi jurcamo preko livade. Dajem sve od sebe i trčim kao da me juri adolescentni tigar. Međutim, džaba… Dvadeset njih ispred mene i ne mogu im ništa. Rešim da odustanem pošto ne mogu da pobedim. U trenutku kad sam hteo da dignem ruke, osvrnem se i vidim nestvaran prizor. Bogte, kao da me juri ceo grad. Na kraju sam bio oko tridesetog mesta, što zvuči smešno, ali trčalo je par hiljada momaka.“

Dušica: „Abebe Bikila, ne razumem te ništa.“

Ljubiša: „Kako ne razumeš?! Pa bio sam lagano u prvih dva posto, a hteo sam da odustanem. Vidiš koliko je život relativan.“

Dušica: „Znači i tvoj Imperator je u prvih dva posto.“

Ljubiša: „Ne, on je za mene objektivno najbolji, ali nije zgoreg da i ceo svet skapira da je po svim kriterijumima bar u prvih dva posto.“

Dušica: „U to nema sumnje…“

Nenad Andrić – Vinovnik